Falkuša je živi ekosustav otoka Visa

Navigare necesse est, vivere non est necesse. Izreka prema kojoj se „ploviti mora, a živjeti baš i ne“ teško je razumljiva suvremenom pojedincu u čijem su imaginariju morska prostranstva najčešće tek lijepe kulise ili lako savladive prepreke na putovanjima poduzetim iz želje, a ne potrebe. Nije, naravno, oduvijek bilo tako. Povezanost čovjeka, stanovnika otočnih i priobalnih područja, s morskim prostranstvom nekad je bila mnogo snažnija, a odnos ambivalentan; premda je značilo život, more je često donosilo smrt, a plovidba, napose ona za račun nepoznata ili omražena gospodara, u mornarima izazivala prezir, ako ne i zazor.

Lingvist i kroatist Joško Božanić, profesor emeritus splitskoga Filozofskog fakulteta, pamti da se u more i ribarenje zaljubio u najranijem djetinjstvu. Još nevješta plivača, otac ga je iz rodne Komiže poveo u ribolov na srdele. Prisjetio se toga gotovo pola stoljeća poslije, kad je replika tradicionalnoga ribarskog broda u antičkom grčkom tipu, gajete falkuše, što ju je s timom suradnika, inženjerom brodogradnje Velimirom Solomonom i ribarom Ivanom Vitalijem Guslom osmislio i dao izraditi u brodogradilištu trogirskog majstora Tončija Bakice, 1998. zaplovila rijekom Tejo i s lisabonskog EXPO-a svijetom pronijela drugačiju, prvu pozitivnu vijest iz dotad ratom obilježene Hrvatske. Kao Comeza-Lisboa krštena je i porinuta pola godine prije, na blagdan svetog Nikole, a događanju u Komiži prisustvovalo je tri tisuće ljudi. Veličanstvena brojka, uzme li se u obzir da otok Vis u zimskim mjesecima broji oko 3500, a sama Komiža jedva 1500 stanovnika. „Bilo je to ratno vrijeme, isprva nije bilo mnogo sluha za kulturu. Mijenjao se državni ustroj, mijenjala se ekonomija, ljudi su bili opterećeni drugim problemima, no bilo je važno da se o Hrvatskoj čuje i iz perspektive našeg pomorskog, ribarskog i brodograditeljskog identiteta.“

Falkuša u Ribarskom muzeju u Komiži / Snimio August Dominus  / Wikimedia

A tradicija gajete falkuše, barke čiji naziv dolazi od grčkog falkes, što znači ograda i odnosi se na montažnu ogradu koja se može postaviti na bokove broda i tako poslužiti kao zaštita od valova ili skinuti da bi brod bio niži prilikom ribolova, proteže se kroz gotovo cijeli milenij. Najstariji zapis o njezinu postojanju, onaj kardinala Bosona, potječe iz 12. stoljeća. Papa Aleksandar III. sa svojom je flotom krenuo prema Veneciji, na pregovore s Fridrikom I. Barbarosom, no jak ga je vjetar prisilio da se zaustavi na otoku Palagruži, gdje su ga dočekali ribari s Visa. Oni su crkvenom poglavaru priredili večeru i sutradan ga, u falkušama, prepratili do Visa, a papa je, u znak zahvalnosti, posvetio otočku crkvu svetog Nikole i udijelio oprost grijeha onima koji se na ribolov otpute za crkvenih blagdana. Mnogi su zapisi otad ukazivali na postojanje i važnost falkuša; za istraživanje maritimne prošlosti važni su i zapisi o najduljem veslačkom maratonu na svijetu, takozvanoj Rota Palagruzona, nastaloj iz potrebe da se viški ribari na otvorenom moru, u gotovo vojnim formacijama, zaštite od gusarskih napada. Prijetnja, doduše, nije bila samo piratska – Venecija (pod upravom koje su bili) češće im je bila maćeha nego majka pa nisu rijetkost zapisi o kaznama viškim ribarima, nenadmašnima u svojem zvanju. Zapis iz 16. stoljeća svjedoči kako su u jednom danu ulovili čak 120 tona sitne plave ribe.

Tužno je stoga, prisjeća se Božanić, bilo što potonuće posljednje falkuše, od milja prozvane Cicibela, u kolovozu 1986, nije poremetilo ravnotežu otočkog života iz čije su jednadžbe ribolov i prerada ribe odavno izmješteni. Njegovim je angažmanom barka dopremljena u Komižu i ondje trajno nastanjena u muzeju. No muzealizacija nikad i nije bila krajnja svrha. Jer falkuša nije mrtva priča nego još živ ekosustav. „Uvijek mi je bilo važno prepoznati univerzalne vrijednosti u lokalnoj zajednici, u onome što Komiža i otok Vis mogu ponuditi svijetu. A to je ova barka, ona je metafora naše brodograditeljske, ribarske i nautičke tradicije,“ govori profesor.

Falkuša, zasigurno, ne bi bila velik pothvat da je sve ostalo na trima 1997. izgrađenim brodovima. No primjer komiških kolega slijedili su i drugi, diljem jadranske obale, što je dovelo do uzleta gradnje tradicijskih brodova i utemeljenja brojnih njihovih regata. Stanovnici Murtera su se čak, prepoznavši važnost njegovanja tradicije, od suvremenih plovila okrenuli nabavi onih tradicijskih. Profesor Božanić sa svojom posadom nakon EXPO-a u falkuši prešao je 40.000 kilometara, a zasad posljednja postaja, 6. srpnja, bio je kanal pred Europskim parlamentom. Oni i barka ondje su, na poziv zastupnika Tonina Picule, bili glavni gosti konferencije Terra Marique o ulozi baštine u ideji oporavka.

„Iz prošlosti možemo mnogo naučiti“,  smatra Božanić, „prije svega o održivosti i ravnoteži u prirodi. Ovaj je brod čitav milenij lovio ribu koristeći se obnovljivim resursima. Možemo prenijeti poruku o etici svijeta koji je opstao zahvaljujući empatiji, suradnji, uzajamnom pomaganju i žrtvovanju, a postojao je i nevjerojatan kult rada. Ljudi su veslima od 7,5 metara veslali od istoka do zapada sunca. Takvu otočku realnost danas trebamo više cijeniti.“

I možda će jednom, na blagdan svetog Nikole, kako se i pristoji prema starom otočkom običaju, šjor Joško spaliti svoju falkušu, no poruka o vrijednostima upisanim u nju mora s nama ostati zauvijek.